Koncept i simulacija skloništa za naš umjetnički projekt u San Javieru
inspiriran ovim tekstom koje su napisale naše učenice Jana, Pia i Ramona.
Ponekad nije dovoljno otići u svoju sobu, zatvoriti vrata i pokušati baciti
sa strane svu negativnost i pobjeći od ljudi. Ponekad je potrebno nešto više,
ponekad moraš izići vani i šetati, ili trčati... možeš trčati... ako imaš loš
dan, trči... i trči... i trči. Onda dođeš... dođeš u šumu, do svog mjesta,
svoje male utopije... iako šuma nije utopija... šuma je stanična stijenka tvoje
utopije. Sad kada si tu lakše je disati jer si već blizu...i osjećaš to...i
dođeš do svog mjesta.
Mala kukuljica usred šume, visi na stablu, jedva vidljiva i oni koji ne
znaju da je tu jednostavno će proći kraj nje. Jedva je vidljiva jer je
obavijena staklom. Obavijena je da bi netko mogao nestat, biti jedan sa sobom u
svojoj utopiji, negdje daleko. Uđeš u malen prostor, ali nije važno... osjetiš
toplinu čim uđeš. Čuješ sebe...svoje misli.
Upališ žarulju na solarno napajanje i izvučeš knjigu iz torbe.
Današnji izbor je „Čarobnjak“ Vladimira
Nabokova. Visiš u svojoj šumskoj kukuljici i čitaš... izoliran... nevidljiv. I
čitaš... čitaš... čitaš... i kada dođeš pred kraj knjige i svijetlo se smanjuje
oko tebe...i odlučiš otići i ugasiti svijetlo... i izađeš...poput leptira iz
kukuljice – preporođen, svjež i sretan. Možeš se ponosno vratiti u okrutan
svijet iz kojeg si pobjegao... samo sada nije toliko okrutan... sada je podnošljiv.
https://www.youtube.com/watch?v=RbmS3tQJ7Os
Nema komentara:
Objavi komentar